srecni slavuji

Click here to edit subtitle

BLOGOVI Post New Entry

Nismo Svjesni Koliko Smo Sretni

Posted by Kuduz on February 10, 2013 at 6:50 PM

Znaci, slucajno uletih na youtube, cisto onako da pogledam inbox od rapera s kojima suradjujem i pogledam slucajno na stranu, kad ono jedan moj kolega LIKE-ovao video, a ja kao i uvijek znatizeljan, otvorih i imadoh sta i vidjeti, bolje receno jako me dirnuo video da sam cak i proplakao, ah, sta ces, kazu da muskarci ne placu, a ja veoma osjetljiv na ovakve i slicne stvari pa se nemam cega stidjeti i kad zaplacem.

Svi smo bili u situacijama kada su nas naprosto roditelji jos kao djecu uvijek gonili da jedemo a nama krivo, pa kazemo da ne dosadjuju, neki su mozda znali nekoga i uvrijediti kad kazu da je debeo/la i da bude na dijeti.

Svi smo bili u situacijama kada nam roditelji kada podjemo u skolu ili podjemo izaci vani, pocnu na vanjskim vratima govoriti da pazimo se, da idemo preko zebre kada prelazimo cestu, da slusamo uciteljice, nastavnice, profesorice, da ne pravimo probleme u skoli, ili ako hocemo izaci pocnu nam govoriti da ne pijemo, ili ako cemo piti da ne popijemo previse pa da dodjemo pijani kuci, da ni skim ne dolazimo u konflikte i slicno.

Svi smo znali kao djeca da pocnemo neku igru sa ostalom djecom, pa kroz pet minuta kazemo da igramo nesto drugo, ovo nam dosadilo, ili sada kada smo odrasli, kazemo dosadilo nam igrati ovo, dosadilo nam igrati ono, pa onda kazemo hajdemo ovo, a mogli smo ovo, ovo je bolje i slicno.

Bili smo i u situacijama da pred izlazak znamo protratiti i po pola sata i vise dok ne skontamo sta obuci, koju odjecu, koju obucu, da li cu bas ove stikle i ovu haljinu ili bi ipak ovo drugo, a kod muskaraca, da li bi bas ovu kariranu kosulju ili bi mozda ovu kako se to kod nas kaze body majicu, da li bi bas ove cipele, ma necu, ne ide uz ovaj imidz, ipak cu ove ADIDAS patike da se malo pohvalim pred curom i rajom.

Jednu od stvari koje smo najvise mrzili kao djeca je ono kada nas roditelji posalju na spavanje u 7-8 navece, a mi hocemo da eksplodiramo, pa se pocnemo prepirati, a sto ne mogu jos malo da odgledam ovaj film, vidi kako Jackie Chan nasmijava, pa daj mama, tata, samo jos malo.

Eh, ovo je bio jedan dio mog bloga, a sada tek slijedi ono sto me potreslo i cega se ama bas svaki dan sjetim bilo sta da radim (jedem, vozim, surfam....).

 

Kazemo ne mogu ja jesti ovo, ne mogu ono, a djeca, stari, mladi u siromasnim Africkim drzavama i nemaju sta da jedu, oni jednostavno mrze glad, mrze da su gladni svi oko njih, i oni bi voljeli da imaju bogatu trpezu, da mogu pozvati susjede na kafu, sok, na dorucak, rucak, veceru...ali ne mogu, nemaju sredstava, nemaju nista, licno, nekada kada jedem neki obrok i padnu mi ovakve stvari na oci, samo ustanem iza jela, jednostavno me presijece i tek poslije nekada ponovo jedem, kazemo nekima za dijetu, kazemo da imaju visak kilograma, a djeca, omladina, pa i stari su kost i koza, ne valja se tudjoj nesreci rugati a kada se sjetimo ovakvih prizora i sta sve ima u svijetu onda se pokajemo, pa ponekad i zaplacemo, eh, eh, brzi nam jezik od pameti.

Roditelje imamo, ili mi neki nemamo jednog roditelja, neki nemaju nijednog roditelja, ali su ipak ih imali i sjecaju ih se, a sta reci za ovu sirocad po Africkim drzavama koji nisu ni majke ni oca vidjeli, pa hodaju goli, nemaju sta da jedu, nemaju sta obuci, ne treba ih zaboraviti, a mi trebamo svoje cijeniti i postovati, jer sve sto im kazemo u ljutnji, i sami budemo svjesni da smo pogrijesili ali bude kasno, i citavog zivota se kajemo za takve stvari, a kada ih vec ne bude, jednog ili oba, tada nam jos gore, onda placemo, hocemo da ih vratimo, ma da mozemo umrli bi za njima, eh to je kajanje jer se sjetimo tih nekih stvari u kojima smo pogrijesili prema roditeljima.

 

Igramo se raznoraznih igara, evo sad tehnika napredovala, racunari, laptopi, fejs, ovo, ono, igramo se, a sta ova djecica rade na Africkom kontinentu, svaki dan isto im prodje, skupljajuci kamencice po putu, praveci kojekakve putice sa komadicem prutica, postujmo i cijenimo ono sto nam je dato pa makar to bilo i najmanje, a kamoli nesto vise, jer ima sve gore od goreg.

Danasnji trendovi su da Bog sacuva i sakloni, otvorimo ormare i gledamo u svu tu odjecu ko tele u sarena vrata, kontajuci sta cemo obuci, i sta cemo obuci na noge, a prisjetimo se samo omladine kako zivi na Africkom kontinentu, hodaju polugoli, neke krpice imaju na sebi da izgleda kao majcica i sorcic, i nose obicne papucice kod nas tzv. japanke a neki i bosih nogu hodaju, i to svaki dan i noc isto, zalosno je kako se niko ni za to nece da pobrine, svijet se okrenuo naopako.

 Nesto sto nam je najmrze je kad nas salju da idemo spavati, i sloze neku pricu, de ovo, de idi, bla, bla, bla, a djeca, omladina, stari u Africi spavaju po putu, kad je hladno skupe se jadni kao mala jagnjad, nemaju svoj krov nad glavom, ne mogu sjediti dokle oni hoce, nemaju TV-a da gledaju, nemaju radio da slusaju, nemaju nista.

Kako da se ovom narodu pomogne, cak i humanitarci pocinju dizati ruke od njih, naravno jos uvijek ima dobrih ljudi, zasto se ovo njima desava, sta su oni krivi, njihova djeca, generacije koje tek dolaze, zar ce ovakav zivot imati, zasto niko ne poduzme sto ostrije mjere da se siromastvo na citavoj planeti a ne samo u Africi svede na minimum, politicari svoje obraze pune dobrom hranom pa izgledaju ko volovi kad ih se vidi na ekranu, glava zauzme citav ekran kad ih prikazu, svi gledaju svoje, a niko se ne obazire i na ostale, zasto ne biti COVJEK pa pomoci i drugome, a ne ziviti ovako, kao npr. 'nek ja i moja zena i djeca imamo skupa auta, cetiri - pet stanova, parcele, vile, a za druge me uopste ne zanima, nek crknu od gladi, zime, uopste me nije briga', niko to nece tako reci, a na njihovim licima se to vidi, ali obit ce se to njima o glavu, ima Boga, to jedino mogu da kazem.

Nadam se da niste ostavili puno vremena da procitate ovaj blog i nadam se da niste pozalili, jer povrh svega, ovakve scene kad vidim, i sta sve ima, to mi slama srce, jednostavno me pogodi, i mislim da bi i onoga ko je snazniji s emocijama da bi ga ovakve stvari pogodile, i uistinu nismo svjesni koliko smo uopste sretni.

Categories: MOJ DNEVNIK

Post a Comment

Oops!

Oops, you forgot something.

Oops!

The words you entered did not match the given text. Please try again.

You must be a member to comment on this page. Sign In or Register

2 Comments

Reply Kuduz
8:45 AM on February 11, 2013 
bibac says...
bravo KUDUZZZZZZZZZZZ

Hvala.
Reply bibac
8:17 AM on February 11, 2013 
bravo KUDUZZZZZZZZZZZ