srecni slavuji

Click here to edit subtitle

BLOGOVI Post New Entry

Nismo Svjesni Koliko Smo Sretni

Posted by Kuduz on February 10, 2013 at 6:50 PM Comments comments (2)

Znaci, slucajno uletih na youtube, cisto onako da pogledam inbox od rapera s kojima suradjujem i pogledam slucajno na stranu, kad ono jedan moj kolega LIKE-ovao video, a ja kao i uvijek znatizeljan, otvorih i imadoh sta i vidjeti, bolje receno jako me dirnuo video da sam cak i proplakao, ah, sta ces, kazu da muskarci ne placu, a ja veoma osjetljiv na ovakve i slicne stvari pa se nemam cega stidjeti i kad zaplacem.

Svi smo bili u situacijama kada su nas naprosto roditelji jos kao djecu uvijek gonili da jedemo a nama krivo, pa kazemo da ne dosadjuju, neki su mozda znali nekoga i uvrijediti kad kazu da je debeo/la i da bude na dijeti.

Svi smo bili u situacijama kada nam roditelji kada podjemo u skolu ili podjemo izaci vani, pocnu na vanjskim vratima govoriti da pazimo se, da idemo preko zebre kada prelazimo cestu, da slusamo uciteljice, nastavnice, profesorice, da ne pravimo probleme u skoli, ili ako hocemo izaci pocnu nam govoriti da ne pijemo, ili ako cemo piti da ne popijemo previse pa da dodjemo pijani kuci, da ni skim ne dolazimo u konflikte i slicno.

Svi smo znali kao djeca da pocnemo neku igru sa ostalom djecom, pa kroz pet minuta kazemo da igramo nesto drugo, ovo nam dosadilo, ili sada kada smo odrasli, kazemo dosadilo nam igrati ovo, dosadilo nam igrati ono, pa onda kazemo hajdemo ovo, a mogli smo ovo, ovo je bolje i slicno.

Bili smo i u situacijama da pred izlazak znamo protratiti i po pola sata i vise dok ne skontamo sta obuci, koju odjecu, koju obucu, da li cu bas ove stikle i ovu haljinu ili bi ipak ovo drugo, a kod muskaraca, da li bi bas ovu kariranu kosulju ili bi mozda ovu kako se to kod nas kaze body majicu, da li bi bas ove cipele, ma necu, ne ide uz ovaj imidz, ipak cu ove ADIDAS patike da se malo pohvalim pred curom i rajom.

Jednu od stvari koje smo najvise mrzili kao djeca je ono kada nas roditelji posalju na spavanje u 7-8 navece, a mi hocemo da eksplodiramo, pa se pocnemo prepirati, a sto ne mogu jos malo da odgledam ovaj film, vidi kako Jackie Chan nasmijava, pa daj mama, tata, samo jos malo.

Eh, ovo je bio jedan dio mog bloga, a sada tek slijedi ono sto me potreslo i cega se ama bas svaki dan sjetim bilo sta da radim (jedem, vozim, surfam....).

 

Kazemo ne mogu ja jesti ovo, ne mogu ono, a djeca, stari, mladi u siromasnim Africkim drzavama i nemaju sta da jedu, oni jednostavno mrze glad, mrze da su gladni svi oko njih, i oni bi voljeli da imaju bogatu trpezu, da mogu pozvati susjede na kafu, sok, na dorucak, rucak, veceru...ali ne mogu, nemaju sredstava, nemaju nista, licno, nekada kada jedem neki obrok i padnu mi ovakve stvari na oci, samo ustanem iza jela, jednostavno me presijece i tek poslije nekada ponovo jedem, kazemo nekima za dijetu, kazemo da imaju visak kilograma, a djeca, omladina, pa i stari su kost i koza, ne valja se tudjoj nesreci rugati a kada se sjetimo ovakvih prizora i sta sve ima u svijetu onda se pokajemo, pa ponekad i zaplacemo, eh, eh, brzi nam jezik od pameti.

Roditelje imamo, ili mi neki nemamo jednog roditelja, neki nemaju nijednog roditelja, ali su ipak ih imali i sjecaju ih se, a sta reci za ovu sirocad po Africkim drzavama koji nisu ni majke ni oca vidjeli, pa hodaju goli, nemaju sta da jedu, nemaju sta obuci, ne treba ih zaboraviti, a mi trebamo svoje cijeniti i postovati, jer sve sto im kazemo u ljutnji, i sami budemo svjesni da smo pogrijesili ali bude kasno, i citavog zivota se kajemo za takve stvari, a kada ih vec ne bude, jednog ili oba, tada nam jos gore, onda placemo, hocemo da ih vratimo, ma da mozemo umrli bi za njima, eh to je kajanje jer se sjetimo tih nekih stvari u kojima smo pogrijesili prema roditeljima.

 

Igramo se raznoraznih igara, evo sad tehnika napredovala, racunari, laptopi, fejs, ovo, ono, igramo se, a sta ova djecica rade na Africkom kontinentu, svaki dan isto im prodje, skupljajuci kamencice po putu, praveci kojekakve putice sa komadicem prutica, postujmo i cijenimo ono sto nam je dato pa makar to bilo i najmanje, a kamoli nesto vise, jer ima sve gore od goreg.

Danasnji trendovi su da Bog sacuva i sakloni, otvorimo ormare i gledamo u svu tu odjecu ko tele u sarena vrata, kontajuci sta cemo obuci, i sta cemo obuci na noge, a prisjetimo se samo omladine kako zivi na Africkom kontinentu, hodaju polugoli, neke krpice imaju na sebi da izgleda kao majcica i sorcic, i nose obicne papucice kod nas tzv. japanke a neki i bosih nogu hodaju, i to svaki dan i noc isto, zalosno je kako se niko ni za to nece da pobrine, svijet se okrenuo naopako.

 Nesto sto nam je najmrze je kad nas salju da idemo spavati, i sloze neku pricu, de ovo, de idi, bla, bla, bla, a djeca, omladina, stari u Africi spavaju po putu, kad je hladno skupe se jadni kao mala jagnjad, nemaju svoj krov nad glavom, ne mogu sjediti dokle oni hoce, nemaju TV-a da gledaju, nemaju radio da slusaju, nemaju nista.

Kako da se ovom narodu pomogne, cak i humanitarci pocinju dizati ruke od njih, naravno jos uvijek ima dobrih ljudi, zasto se ovo njima desava, sta su oni krivi, njihova djeca, generacije koje tek dolaze, zar ce ovakav zivot imati, zasto niko ne poduzme sto ostrije mjere da se siromastvo na citavoj planeti a ne samo u Africi svede na minimum, politicari svoje obraze pune dobrom hranom pa izgledaju ko volovi kad ih se vidi na ekranu, glava zauzme citav ekran kad ih prikazu, svi gledaju svoje, a niko se ne obazire i na ostale, zasto ne biti COVJEK pa pomoci i drugome, a ne ziviti ovako, kao npr. 'nek ja i moja zena i djeca imamo skupa auta, cetiri - pet stanova, parcele, vile, a za druge me uopste ne zanima, nek crknu od gladi, zime, uopste me nije briga', niko to nece tako reci, a na njihovim licima se to vidi, ali obit ce se to njima o glavu, ima Boga, to jedino mogu da kazem.

Nadam se da niste ostavili puno vremena da procitate ovaj blog i nadam se da niste pozalili, jer povrh svega, ovakve scene kad vidim, i sta sve ima, to mi slama srce, jednostavno me pogodi, i mislim da bi i onoga ko je snazniji s emocijama da bi ga ovakve stvari pogodile, i uistinu nismo svjesni koliko smo uopste sretni.

Sjecanje Na Djetinjstvo

Posted by Kuduz on February 10, 2013 at 6:50 PM Comments comments (0)

Kad se samo sjetim sebe, kao jedan miran i povucen djecak uvijek sam zelio nekako da brzo odrastem i budem u tijelu jednog zrelog muskarca, godina po godina, nacin zivota se mijenjao, mozda to ja nisam primjecivao tako jasno, ali sada se to odrazava veoma primjetno.

Treba voljeti, biti dijete i ne truditi se odrasti suvise brzo jer od naseg punoljetstva mi smo ljudi, odgovorni za svaki svoj postupak bio on los ili dobar, ali covjek ponekad ima zelju da se otkaci, prica gluposti na koje niko nema zamjerku i zeli uraditi stvari koje mu prve padnu na pamet samo da bi svojoj dusi udovoljio.

Kad se sjetim samo starih umrganih balavaca s kojima sam se druzio,  kako su se samo promijenili i izrasli u divne mlade ljude, nemoguce je postalo moguce.

Prije nije bilo takmicenja ko ce se najbolje obuci, ko ima bolje patike...najbolje i najmodernije oblacenje zamjenjivala je nasa igra, ko je najbrzi u trcanju, ko bolje igra nogomet, ko ce se bolje sakriti kad se igramo zmurke....

Sjetim se nasih rodjendana od seste godine pa nadalje, bilo nas je mnogo na okupu i svi su cekali da slavljenik puhne svijece da bi mogli da sijecemo tortu i posluzimo se, takodje i prvi dani skolovanja ostaju u dubljem sjecanju.

Klinci su svaki dan tuzakali, jurili se po odmorima, a pjesmice na casu muzickog pjevali smo u horu nasmijanih i zadovoljnih lica.

Bas je doslo doba  da zarezimo kad ne treba,  da dotaknemo dno zbog izazova i da osudjujemo jedni druge, sad je bitan svaki sljedeci korak i moramo ga uvijek dobro istraziti prije smo ga nacinili.

Vjerujem da u svima nama se ponekad probudi ono malo neiskusno dijete koje je tek prohodalo....mozete pricati sta hocete ali sam siguran u to.

Neki imaju ponos i dostojanstvo i to usklade sa svojim vedrim ponasanjem i smislom za humor pa tako da vode jedan kvalitetan i zabavan zivot, tuzno je kako neke osobe uopste ne koriste svoj mozak i uopste ne analiziraju svoje postupke. ali otom po tom, svakom svoje, nek svako za sebe bira najbolje......

PS:

Ostanite sto jeste, ne glumite lose, ne osudjujte druge, moze vam se isto desiti i svaki dan isplanirajte sto bolje i dozivite ga kao da je posljednji jer jednom cete biti upravu.

 

 

Nesudjena Ljubav

Posted by Kuduz on February 10, 2013 at 6:45 PM Comments comments (0)

Sjedio sam u razredu i posmatrao djevojku pored sebe.

Bila je moja najbolja prijateljica.

Gledao sam njenu dugu kovrdzavu kosu i zamisljen izraz na licu.

Zelio sam da budemo zajedno, ali ona me nikada nije gledala na taj nacin i toga sam bio svjestan.

Poslije casa se obratila meni i zamolila me za lekcije da joj dam jer je prosli put bila odsutna u skoli, naravno posudio sam joj.

Rekla je 'hvala' i poljubila me u obraz.

Htio sam joj reci, htio sam joj reci, da ne zelim da budemo samo prijatelji.

Naravno, bilo me je previse strah, ni sam ne znam zasto.

Nekoliko mjeseci kasnije, telefon zvoni.

Javim se i na drugoj strani cujem njen uplakan glas objasnjavajuci mi da joj je momak slomio srce.

Pitala me je da li bi mogao doci do nje jer ne zeli biti sama, i naravno da sam dosao.

Sjedili smo na kaucu, jeli kokice i gledali romanticne filmove.

Gledao sam njen zalosni obraz ali usprkos zalosti je bila prelijepa.

Kasnije je rekla da zeli leci, tako smo se pozdravili, pogledala mi je u oci i rekla 'hvala' i poljubila me u obraz.

Htio sam joj reci, da je volim ali bilo me je previse strah i jos uvijek ne znam zasto.

Sljedece godine smo imali ples.

Dan prije slavljenicke veceri je dosla do mene i rekla mi da se njen partner u plesu razbolio.

Ni sam nisam imao partnericu u plesu tako da smo odlucili plesati zajedno kao najbolji prijatelji.

Kada se divno i carobno vece zavrsilo mi smo stajali na njenom pragu.

Gledao sam je kada se nasmijesila i pogledala me sa onim prelijepim ocima.

Zelio sam da bude moja ali ona na mene nikada nije mislila tako kao ja na nju i toga sam bio svjestan.

Onda je rekla 'hvala, bilo je predivnoi i poljubila me u obraz.

Prolazili su dani i mjeseci i tu je bio dan kada smo diplomirali.

Gledao sam kako se popela na binu, da bi procitala svoju diplomu, bila je tako savrsena.

Prije nego sto smo posli kuci dosla je do mene, zaplakala a ja sam je zagrlio.

Onda je dignula pogled i rekla: 'Ti si moj najbolji prijatelj, hvala' i poljubila me u obraz.

Htio sam joj reci da ne zelim biti samo njen prijatelj, htio sam da zna, htio sam joj reci da je volim ali previse sam se bojao i jos uvijek ne znam zasto.

Dosao sam na vjencanje, moja drugarica se vjencava.

Gledam je kako stoji pred maticarom i bila je jos ljepsa nego ikada.

Gledam kako mu kaze 'da' i pri srcu mi postane tesko.

Želio sam da bude moja ali ona voli njega i toga sam bio svjestan.

Znao sam da me nikada nece gledati na nacin na koji gleda njega.

Prije nego sto se odvezla sa svojim muzem u novi zivot dosla je do mene, zagrlila me i rekla: 'hvala jer si dosao' i poljubila me u obraz.

Htio sam joj reci, htio sam joj reci sta osjecam, htio sam reci da ne zelim biti samo prijatelj, da je volim ali bilo me je previse strah i jos uvijek ne znam zasto.

Proslo je mnogo godina i sada gledam u sanduk djevojke, koja je bila nekada moja najbolja prijateljica.

Kada su citali njen dnevnik koji je pisala dok je bila srednjoskolka procitali su i ove rijeci: 'Gledam ga i zelim da bude moj, ali on me nikada nece gledati na taj nacin i toga sam svjesna.

Hocu da mu kazem, zelim da zna da ne zelim da budem samo njegova prijateljica, ali previse me je strah i ni sama ne znam zasto.

Toliko bi voljela kada bi dosao do mene i rekao mi da voli i on mene'.

Kako bi volio da sam to i uradio, pomislih u sebi i zaplakah......